Multipla skleroza

Multipla skleroza – kronična upalna bolest središnjeg živčanog sustava

Multipla skleroza je kronična upalna bolest središnjeg živčanog sustava – mozga i leđne moždine, dok periferni živčani sustav ne zahvaća.

Javlja se u svim dobnim skupinama, pretežno kod mlađe populacije, od 18 do 50 godina. Najčešće u tridesetim godinama, dva do tri puta češće kod žena te je na drugom mjestu uzroka invalidnosti mladih.

Od ove bolesti češće obolijevaju stanovnici sjeverne Europe, sjeverne Amerike i Australije i to prosječnom učestalošću oko 100 bolesnika na 100 000 stanovnika dok je u tropskim krajevima i Aziji vrlo rijetka. U Hrvatskoj je učestalost bolesti oko 130 do 140 bolesnika na 100 000 stanovnika.

Uzrok bolesti je nepoznat, no zna se da postoji genetska sklonost pojedinca za razvoj bolesti. Postoje podaci da u nastanku bolesti ulogu igraju infekti kojima je osoba bila izložena kroz djetinjstvo. To su Epstein Barr-ov virus, humani herpes virus tip 6, influenza C, parainfuenza virusi te bakterije kao
Klamidija pneumonije i neki paraziti. Obzirom da je bolest raširenija na sjevernoj hemisferi može se osim sa visokim higijenskim standardom, povezati i sa smanjenom izloženosti suncu odnosno manjku vitamina D.

Bolest je autoimunog karaktera što znači da tijelo aktivira vlastiti imunološki sustav protiv svojih stanica. Pritom su meta mijelinske ovojnice živčanih vlakana.

Mijelinske ovojnice živčanim vlaknima omogućavaju brz protok živčanih impulsa, štite ih i dovode hranjive tvari. U zdravom živčanom vlaknu impuls putuje skokovito između Ranvierovih čvorova brzinom oko 70m/s dok u nemijeliniziranom oko 1 m/s. Živčano vlakno kojem je mijelinska ovojnica oštećena teže ili nikako ne provodi živčani impuls pa dolazi do raznih neuroloških poteškoća. Područja živčanog sustava zahvaćena bolešću nazivamo lezije ili demijelinizacijski plakovi, mogu biti veličine od nekoliko milimetara do nekoliko centimetara, može ih biti više.

Postavljanje dijagnoze i faze multiple skleroze

Za postavljanje dijagnoze uz postojanje simptoma bolesti koriste se magnetska rezonancija mozga, vratnog i prsnog dijela leđne moždine te analiza likvora.

Bolest ima dvije faze – upalnu i degenerativnu. Upalna faza se događa na početku bolesti, dok degenerativna traje od početka te u kasnijim stadijima dominira. Potrebno je razumjeti da bolest počinje puno ranije nego se manifestiraju prvi neurološki simptomi.

Naime, da bi se dogodio prvi neurološki ispad, potrebno je da određeni dio živčanih stanica u mozgu ili leđnoj moždini već bude zahvaćen promjenama i da okolne zdrave stanice ne mogu preuzeti funkciju.

U ranim fazama bolesti određenim lijekovima možemo postići oporavak ili bar djelomičnu regeneraciju živčanih stanica.

Napretkom bolesti dolazi do potpunog propadanja živčanih stanica te se stvaraju demijelinizacijski plakovi. Obzirom da je MS upalna bolest za koju su odgovorne imunološke stanice – aktivirani T-limfociti koji izlučuju medijatore upale, B-limfociti, monociti, liječenje se bazira na lijekovima koji
raznim mehanizmima mijenjaju tijek imunoloških reakcija. Zbog toga je kod nekih osoba koje boluju od MS povećana sklonost infekcijama.

Bolest može početi iznenada, a može početi i postupno tako da simptomi budu godinama neprepoznati. Simptomi su vrlo raznoliki, ovisno u kojem dijelu mozga ili leđne moždine su lezije lokalizirane.

U najčešće simptome ubrajamo

smetnje osjeta,
optički neuritis (nagli gubitak vida na jednom oku uslijed demijelinizacije vidnog živca),
slabost udova,
nemogućnost koordinacije mišićnih pokreta,
nestabilnost u pokretu i stajanju,
trnce,
pečenje bockanje ili žarenje bez vanjskih podražaja,
dvoslike,
vrtoglavice,
smetnje mokrenja u više od 90% bolesnika kao inkontinencija ili kao urgentno i noćno mokrenje,
smetnje seksualne funkcije,
depresiju,
bol,
demenciju,
Lhermitov znak,
osjećaj vrućine,
otežano pražnjenje crijeva i zatvor.

Spazmi, posebno u donjim ekstremitetima, javljaju se kod 30% oboljelih. Umor se javlja kod 90% oboljelih te često uzrokuje otežano funkcioniranje,
iscrpljenosti te nemogućnost funkcioniranja na radnom mjestu. Simptomi mogu varirati u intenzitetu što je tipično za multiplu sklerozu.

Prema kliničkim osobinama, MS možemo podijeliti u nekoliko oblika

Relapsno-remitirajući (RRMS) najčešći je oblik prisutan u 85-90% bolesnika. Karakteriziraju ga akutna pogoršanja bolesti u trajanju najmanje 24 sata za vrijeme kojih dolazi do pojave novih simptoma ili se već postojeći simptomi pogoršaju. Nakon toga slijede periodi djelomičnog ili potpunog oporavka koji mogu trajati i 1-2 godine. Kao podražaj za pogoršanje bolesti mogu biti virusna infekcija, stres, babinje.

Sekundarno-progresivni (SPMS) oblik se javlja u 85-90% neliječenih bolesnika. Javlja se nakon relapsno-remitirajuće MS, a označava nezaustavljivo napredovanje bolesti.

Primarno-progresivni oblik (PPMS) je prisutan u oko 10% bolesnika a karakterizira ga postupno pojačavanje neuroloških simptoma bolesti.

Benigna multipla skleroza se dijagnosticira nakon 15-20 godina nakon prvog ispada bolesti tijekom kojih nema značajnijih neuroloških ispada. Od nje boluje oko 10% bolesnika.

U liječenju multiple skleroze osim lijekova koriste se i razne tehnike fizikalne terapije kako bi se olakšali spasticiteti i bolnost. Bolesnicima se preporuča raznovrsna prehrana bogata omega 3 i omega 6 nezasićenim masnim kiselinama, magnezij, voće, zeleno lisnato povrće, integralne žitarice te dovoljno vode.