Svatko od nas se povremeno osjeća neraspoloženo, bezvoljno, bez energije, muči nas nesanica. Reagiramo na podražaje i događaje iz svijeta koji nas okružuje te ih prorađujemo svatko na svoj način.
Kad stanje bezvoljnosti i beznađa, lošeg raspoloženja, jakog neobjašnjivog umora potraje, a pridruže mu se još poremećaji spavanja, promjena apetita te razni neobjašnjivi bolovi, možemo pomisliti na depresiju. Iako se kao društvo razvijamo i učimo prihvaćanju i uvažavanju raznolikosti, suočavanje i priznavanje da nismo psihički dobro, često se skriva „pod tepih“.
Depresivna osoba slabije ili teško funkcionira u svakodnevnom životu, otežano obavlja zadatke na radnom mjestu, obitelji i okruženju, otežano uspostavlja odnose sa drugim ljudima. Osoba postaje nefunkcionalna u više aspekata te ne pati samo ona, već pati i njeno okruženje.
Gotovo 3% svjetske populacije boluje od depresije, dok u razvijenijim društvima taj udio raste do 15%. Kad pogledamo zastupljenost pobola stanovništva od raznih skupina bolesti, u Hrvatskoj treće mjesto po zastupljenosti zauzima skupina mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja među kojima je pri vrhu depresija. Visoka učestalost te visoka smrtnost uslijed povećanog rizika suicida depresivnih bolesnika, stavljaju depresiju među vodeće javnozdravstvene probleme.
Žene obolijevaju dva puta češće od muškaraca, prosječno u četrdesetima, uslijed veće društvene osjetljivosti i biološke predispozicije. Naime, organizam žene podložan je oscilacijama hormona uslijed menstruacijskog ciklusa, perioda trudnoće i babinja te perioda menopauze. Osim toga, žene u svakodnevnom životu imaju razne uloge te su izloženije psihosocijalnim stresorima, a smatra se da su kod žena češće prisutna ponašanja po modelu naučene bespomoćnosti.
Depresija se može razviti već u dječjoj populaciji i adolescenciji, a česta je u starijoj populaciji. Kod osoba oboljelih od dijabetesa, srčanih bolesti i nakon moždanog udara povećana je sklonost razvoju depresije te ona posljedično dovodi do slabije kontrole bolesti i lošije kvalitete života.
Kao rezultat utjecaja potresa i pandemije, bilježi se porast razvoja anksioznosti i depresije u društvu. Pojedinac može imati genetsku predispoziciju za razvoj bolesti, a da li će osoba razviti depresiju ili ne, rezultat je interakcije biološke podloge i vanjskih utjecaja. Dodatni teret u suočavanju i liječenju depresije donosi stigmatiziranost problema.
Na biološkoj razini kod depresije je u podlozi poremećaj neurotransmitera serotonina, noradrenalina i dopamina u smislu njihovog stvarnog manjka ili smanjenog učinka.
Psihološke teorije porijeklo depresije nalaze u poteškoćama odnosa majka-dojenče te ljutnjom okrenutoj prema sebi, s traumatskim iskustvima u ranom djetinjstvu, odnosno u postojanju negativnih misli o sebi, svijetu i budućnosti. Osobe prati nedostatak samopoštovanja, te osjećaj bezvrijednosti i krivnje. Kod depresivnih bolesnika pažnja je pojačano usmjerena na bol, te je prag boli vjerojatno snižen.
U tipične simptome depresije ubrajamo:
Dijagnozu depresije postavlja liječnik obiteljske medicine u suradnji sa specijalistom psihijatrom te ona može biti blaža, umjerena ili teža.
U liječenju depresije koristimo lijekove iz skupine antidepresiva (sertralin, paroksetin, fluvoksamin, mirtazapin, citalopram, escitalopram, fluoksetin, venlafaksin, vorioksetin, duloksetin, trazodon …), anksiolitika, hipnotika kod poremećaja spavanja te antipsihotika.
Ponekad u liječenju koristimo jedan antidepresiv i anksiolitik, naročito na početku liječenja.
Ukoliko se jednim antidepresivom ne postigne zadovoljavajuća kvaliteta života bolesnika, u terapiju se uvode drugi antidepresivi i antipsihotici. Nemaju svi antidepresivi identičan učinak, svaki pojedini ima različite osobine. O izboru odgovarajućeg lijeka za svaku pojedinu osobu na temelju zastupljenih simptoma, odlučuje liječnik.
Antidepresivi se često na početku liječenja kombiniraju sa lijekovima iz skupine anksiolitika (diazepam, alprazolam, bromazepam, oksazepam, lorazepam).
Izuzetno je važno razumjeti da antidepresiv ne djeluje pozitivno na simptome bolesti od prvog dana uzimanja, već mu je potrebno dva do tri tjedna kako bi postigao svoj puni učinak. Za to vrijeme bolesniku lijekovi iz skupine anksiolitika pomažu u kontroli simptoma. Nakon što se terapijom postigne kontrola simptoma depresije, anksiolitike je potrebno smanjiti i izuzeti iz terapije jer postoji rizik razvoja ovisnosti.
Često su na početku terapije izražene nuspojave u obliku mučnine, povraćanja, vrtoglavice, konstipacije, glavobolje, suhoće usta, smanjenog libida, nesanice koje se sa vremenom uzimanja smanjuju ili potpuno iščeznu. Te nuspojave su često razlog preranog prekida terapije, što je pogrešno.
Liječenje depresije lijekovima traje najmanje godinu, a u slučaju više epizoda bolesti, trajanje liječenja može biti do pet godina pa i dulje. Za postizanje optimalne kvalitete života, uz terapiju lijekovima potreban je i psihoterapijski suport liječnika stručnjaka kroz cijeli proces liječenja.
Predanim prihvaćanjem dostupnih oblika liječenja, depresivna osoba se ponovo otvara životnim radostima te osjećaju zadovoljstva samim sobom.
Trudnoća i najčešće trudničke tegobe
Odjaviti se možete u bilo kojem trenutku. Pročitajte naš pravilnik privatnosti i uvjete kupovine.
