Dolaskom proljeća primjetna je i povećana incidencija alergija i s njima povezanih bolesti dišnog sustava, a najčešća među njima je alergijski rinitis. Iako se radi o naizgled bezopasnom stanju, predstavlja značajan javnozdravstveni problem jer oboljele osobe imaju značajno narušenu kvalitetu života, često uz smanjenje radne produktivnosti, osjećaj umora, slabosti, anksioznosti, razdražljivosti i nedostatak sna. Mogu biti zahvaćeni i drugi organi – ždrijelo, spojnica oka, sinusi i pluća, pa tako alergijski rinitis često prate alergijski konjuktivitis i alergijska astma.

U osnovi, alergijski rinitis predstavlja poremećaj nosne sluznice uzrokovan kontaktom s alergenom iz okoliša. Kod preosjetljivih osoba tada dolazi do složenog slijeda događaja, posredovanim imuoglobulinom E koji rezultiraju tipičnim simptomima: svrbež nosa i očiju, kihanje, curenje iz nosa (rinoreja), začepljenje (kongestija) nosa i sinusa, otežano disanje kroz nos, nabrekla nosna sluznica, ponekad i smanjenje osjeta mirisa. Najčešće alergeni dolaze iz zraka, npr. pelud, grinje, plijesni ili životinjska dlaka, a rjeđe se radi o reakciji na hranu ili lijekove. Tegobe se mogu javljati tijekom cijele godine, samo sezonski, ili cjelogodišnje uz povremena ili sezonska pogoršanja. Sezonalnost je naročito izražena kod alergija na pelud, ovisno o dobi cvatnje. Stoga je za osobe sa sezonskom alergijom vrlo važno praćenje peludnog kalendara kako bi se umanjio rizik od težih reakcija. Alergen prilikom prvog kontakta uzrokuje senzibilizaciju, a kod ponovne izloženosti reagira s protutijelima na određenim stanicama – mastocitima, što rezultira oslobađanjem histamina i drugih upalnih medijatora, koji izazivaju tipičnu kliničku sliku alergijskog rinitisa. Dijagnoza se temelji prije svega na pozitivnoj anamnezi i obiteljskoj anamnezi. Djeca čiji su roditelji alergični imaju veću vjerojatnost da i sami budu preosjetljivi na iste alergene. Moguće je provesti i alergološko testiranje. Najčešće je to kožni prick test hipersenzibiliteta, a postoji i opcija mjerenja razine ukupnog i specifičnog imunoglobulina E u serumu.

U liječenju alergijskog rinitisa razlikujemo tri osnovne metode.
Prva i anajvažnija je prevencija, odnosno izbjegavanje izlaganja alergenu. Ovo je najvažnije kod cjelogodišnjih alergija i postoji nekoliko mjera koje se mogu poduzeti: često i temeljito čišćenje kuće od prašine, izbjegavanje tepiha, tapeciranog namještaja, deka i pokrivača od perja.
Drugi modalitet liječenja je farmakoterapija. Najviši stupanj preporuke imaju intranazalni kortikosteroidi, koji se primjenjuju u obliku spreja na sluznicu nosa. Zbog njihove slabe apsorpcije kroz sluznicu nosa, nuspojave nisu izražene kao kod sistemske primjene. Njihovo protuupalno djelovanje se najbolje ispoljava kod dugotrajnije primjene, iako se mogu koristiti i povremeno. Također, vrlo važnu ulogu imaju i oralni antihistaminici. Danas se koriste gotovo isključivo antihistaminici druge generacije, koji ne uzorkuju pospanost, za razliku od starijih lijekova iz skupine. Moguće je koristiti i antileukotrienske lijekove. Vrlo je česta upotreba nazalnih dekongestiva u obliku kapi ili sprejeva za nos, od kojih je veliki dio dostupan u slobodnoj prodaji. To je isključivo simptomatska terapija koja lokalnim djelovanjem na krvne žile smanjuje sekreciju i začepljenost nosa i tako pruža brzo, kratkotrajno olakšanje. Njihovo prekomjerno korištenje povezano je s brojnim nuspojavama, kako što je suhoća i atrofija nosne sluznice, stvaranje navike i rebound efekt, kod kojeg dolazi do povratnog začepljenja nosa nakon prestanka korištenja lijeka. Stoga bi njihova primjena trebala biti ograničena na pet dana. Vrlo često je indicirano kombinirati ove skupine lijekova kako bi se postiglo učinkovito olakšanje pacijentovog stanja.
Treći oblik terapije je specifična imunoterapija. To je dugotrajan proces „privikavanja“ na alergen. Bolesniku se u određenim intervalima daju rastuće koncentracije alergena. Na taj način dolazi do desenzibilizacije pa je pri ponovnom kontaktu s alergenom reakcija znatno blaža ili, u idealnom slučaju, potpuno izostaje. Za imunoterapiju je važno da postoji monosenzibilizacija, tj. preosjetljivost na jedan alergen. U početku je ovaj oblik terapije bio dostupan isključivo supkutano (potkožno), ali danas postoje i sublingvalne formulacije koje su znatno praktičnije za primjenu i postižu bolju suradljivost.

Alergijski rinitis je kronična bolest i terapija je uglavnom usmjerena na olakšanje simptoma. Ipak, uz educiranost o bolesti, preventivnim mjerama i ispravnom primjenom propisane ili preporučene terapije, može se izbjeći značajnije narušavanje kvalitete života. Stoga je važno reagirati već pri pojavi prvih simptoma, te se javiti obiteljskom liječniku ili ljekarniku kako bi se pravovremenom intervencijom postigao veći terapijski uspjeh.