Reumatoidni artritis

Reumatoidni artritis – kronična autoimuna bolest koja dominantno zahvaća zglobove

Najviše su zahvaćeni ručni zglobovi te mali zglobovi šaka i stopala, iako nije rijetkost na koljenima, gležnjevima, laktovima i ramenima.
Bolest se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, a najčešće se javlja između 25. i 50. godine života.
Obolijeva oko 1% opće populacije, a tri puta je češća kod žena nego kod muškaraca.

Točni uzroci bolesti nisu poznati. Pretpostavlja se da razni vanjski „okidači“ (eng. trigger), kao što su neke bakterijske i virusne infekcije, traume, stres i dr. kod genetski predisponiranih osoba mogu potaknuti abnormalni autoimuni odgovor, pri čemu stanice imunosnog sustava napadaju vlastita
tkiva. Međutim, točan mehanizam ovog procesa nije razjašnjen i predmet je brojnih znanstvenih istraživanja.

Primarni proces započinje u sinoviji, membrani koja obavija zglob. Kod reumatoidnog artritisa, ona je višestruko zadebljala i otečena, uz nakupljanje upalnih stanica, tvoreći izraslinu, tzv. panus. Ovaj upalni proces postepeno razara kolagen (glavni strukturni protein hrskavice) i tako dovodi do
nepopravljivih promjena u zglobu.

Napredovanjem bolesti sve se više razara hrskavica, a zatim i kost ispod hrskavice pa se gubi pokretljivost. Kao posljedica se javlja nestabilnost zglobova koja s vremenom vodi u razvoj tipičnih deformacija.

Bolest uglavnom počinje postupno, upalnim promjenama na zglobovima šaka i stopala, a kasnije se širi na druge zglobove.
Karakteristični simptomi uključuju bol, oteklinu i ukočenost.
Bol s vremenom postaje intenzivnija i dugotrajnija.
Ukočenost se najčešće javlja u jutarnjim satima i u početku je kraćeg trajanja, a kod uznapredovale bolesti može trajati i nekoliko sati.
U kasnijim stadijima se javlja znatnije ograničenje pokreta i deformacije u zahvaćenim zglobovima uz atrofiju pripadajućih mišića.

Zbog zadebljanja sinovije i izljeva tekućine otekline su vretenastog oblika. Za bolest je karakteristična simetričnost promjena na zglobovima, iako simptomi ponekad mogu biti jače izraženi na jednoj strani.

Promjene se događaju i na drugim tkivima u tijelu. Kod težih oblika bolesti mogu se javiti bezbolni reumatoidni čvorići, najčešće na vanjskoj strani laktova. Moguća je pojava pleuritisa (upale plućne ovojnice) i plućne fibroze, kao i otežano disanje i poremećaji u radu srca. Često je prisutna suhoća
oka i episkleritis. Kod mnogih oboljelih prisutna je i anemija čija izraženost korelira s intenzitetom bolesti.

Reumatoidni artritis – dijagnosticiranje i korisne pretrage

Zbog nespecifičnosti simptoma u ranijim fazama bolesti, u mnogim slučajevima dijagnosticiranje reumatoidnog artritisa nije jednostavno. Nakon pojave prvih oteklina i obli, laboratorijski nalazi krvi mogu još mjesecima biti normalni.

Najkorisnije pretrage koje upućuju na reumatoidni artritis su:

ubrzana sedimentacija eritrocita,
povišene vrijednost C-reaktivnog proteina (CRP) koji ukazuje na prisutnost upalnog stanja te prije svega reumatski faktor, koji je prisutan u 70-80%
oboljelih.
Kod mnogih bolesnika prisutna su i anticitrulinska protutijela (anti-CCP).

U ranoj fazi bolesti moguće je da na rendgenskim snimkama još neće biti vidljive promjene mekih tkiva, no ta metoda je ipak pogodna za kasnije za praćenje i procjenu napredovanja bolesti i učinkovitosti terapije.

Cilj svih terapija za reumatoidni artritis je klinička remisija ili barem dugoročno smanjenje upalnog procesa i očuvanje pokretljivosti zahvaćenih zglobova. Za što uspješniji ishod liječenja, izrazito je važno što ranije postavljanje dijagnoze i početak liječenja, što uključuje farmakološke i nefarmakološke mjere.

Kako liječiti reumatoidni artritis?

Osobitu važnost pritom imaju lijekovi koji mijenjaju tijek bolesti (DMARDs – od engl. Disease-modifying antirheumatic drugs).

Prvu liniju liječenja u većini slučajeva predstavlja metotreksat, imunosupresiv koji se primjenjuje u tjednim dozama. U slučaju kontraindikacija,
nepodnošenja metotreksata ili postojanja potrebe za kombiniranom terapijom, mogu se uvesti i drugi lijekovi, primjerice hidroksiklorokin, sulfasalazin ili leflunomid.

Za suzbijanje upale u početku se mogu kratkoročno primjenjivati i niske doze kortikosteroida, no dugotrajnom primjenom opada im učinkovitost i povećava se rizik od nuspojava.

Za ublažavanje simptoma primjenjuju se i nesteroidni antireumatici (NSAR) koji imaju analgetski i protuupalni učinak.

Ukoliko se nakon određenog vremena ne postigne zadovoljavajući terapijski odgovor, primjenjuju se biološki lijekovi čije je djelovanje usmjereno prema stanicama imunološkog sustava koje sudjeluju u upalnom procesu.

Danas je u Hrvatskoj dostupno nekoliko bioloških lijekova s različitim mehanizmima djelovanja. Prije njihove primjene potrebno je isključiti aktivnu infekciju, a tijekom terapije potrebne su česte kontrole kojima se prati učinkovitost i sigurnost primjene.

Od nefarmakoloških mjera neophodne su individualizirana kineziterapija i fizikalna terapija. Njima se nastoji maksimalno očuvati funkcionalne sposobnosti bolesnika i osigurati im normalan život sa što manje komplikacija.

Za uspjeh u liječenju potrebno je što ranije prepoznavanje i dijagnosticiranje bolesti i uvođenje odgovarajuće terapije. Zbog toga je ključno da se pacijent pravovremeno javi liječniku pri pojavi prvih simptoma kako bi se u konačnici omogućilo neometano obavljanje svakodnevnih aktivnosti i spriječila trajna oštećenja.